Rastoke u pjesmama

Gusta magla zalijeće se svuda,

brzo guta nesklad nizina i brda

– prkosi mu tek srebrnkast trak

koji smjelo hrli nesputan i jak,

kida stijene, nadire, pjenuša

i čitav se u slap pretvoriti kuša.

Silazim k Rastokama.

Silazim poljubiti ruku koja je ovo čudo rodila.

Ta i pticama je grijeh preletjet ovu ljepotu.

Smiješim se leptirima,

Njima i krila služe za igru.

I ja, evo, isprežem korake iz čizama

I puštam nogama na volju.

Neka dodiruju trave s kojima su ponikle.

Uz jablane se, sasvim svjestan uzvišenosti krajolika,

Malo više u hodu ispravim.

Zastanem – nebo zastane.

Silazim k Rastokama – nebo me prati.

Svakim korakom sve sam manji i manji.

Evo me teturam među bogoljubaznim cvijećem.

Odlažem Adamov list i puzim u plodnu vodu,

Gdje Tvoj prsti prebiru raskošnim slapovima Slušnice.

Stani ovdje! Ne daj dalje da te vode,

jer ovdje se život u rastočje toči,

a u ovom huku pobješnjele vode

čuči mir za dušu i slavlje za oči!

U kamen ovdje golubi se gnijezde,

dok se bure noću s gudurama bore,

u biserju slapa kupaju se zvijezde,

pa čiste ko suze dočekaju zore.

A Slušnica hladna divljim hukom teče

i lopate starih vodenica vrti

kao nalet vječni zle kobi i sreće,

ko beskrajnu igru života i smrti.

Priroda se ovdje razmahuje snagom.

I kamen pod vodom ovdje iskrom frca.

Ljudi ovog kraja prijatelju dragom

otvaraju širom i vrata i srca.

Stani ovdje! Ne daj dalje da te vode,

jer ovdje se život u rastočje toči,

a u ovom huku pobješnjele vode

čuči mir za dušu i slavlje za oči.