Sada ćemo se vratiti dalje u prošlost: šapnut ću vam kako se rodila ideja o „Rastočanki”....
Prije petnaestak godina, još u vrijeme dok smo bili jedna manje-više skladna obitelj, sa troje djece, znali smo povremeno zajednički otići na neko kraće putovanje. Najčešće u neku Europsku zemlju. Jedne godine je to bila Španjolska. Od svih kulturnih, prirodnih, arhitektonskih i inih znamenitosti, nekako me se najviše dojmio taj njihov beskrajno ležeran, neformalan i ugodan stil društvenog života u kojem se tamo neprekidno boravi.
Ulice i trgovi, jednako kao i parkovi, ali i balkoni i privatni vrtovi, svakodnevno su mjesto susreta: prijateljskog čavrljanja, obiteljskog, ili pak poslovnog sastanka. Atmosfera je gotovo uvijek ista – opuštena, vedra i prijateljska, samo se scenografija mijenja. Jednom je to jutarnje buđenje – uz kavu i kolač, drugi put lagani ručak – uz neizostavni omlet ili paellu, ili pak večer uz pršut i čašu vina….A mjesto radnje većinom je neki mali, rustikalni lokalčić, nepretenciozno opremljen samo najneophodnijim inventarom. I uvijek, ama baš uvijek se tamo jede i pije vrlo dobra domaća hrana. Najčešće po vrlo povoljnim cijenama, što je itekako važno i što je dodatno dalo potrebni akcent čitavoj priči.
E, to je taj genius loci (duh mjesta) kojeg trebamo i želimo osjetiti na takvom mjestu, kako bi on zauvijek ostao zapamćen u našim riznicama lijepih sjećanja. To je onaj trenutak koji vas identificira u prijemčivoj atmosferi, kada znate da sudjelujete sami ili u dobrom društvu u momentu ugodne trenutne opuštenosti i uživanja u finom objedu.
Dakle – TO JE TO , to je ono što sam ja od tog trenutka u Španjolskoj u sebi nosila više od petnaest godina. To je ono za čime sam tragala puno godina u Hrvatskoj, u Zagrebu. To je model po kojem sam se ravnala želeći postići sličan efekt. Namjera mi je bila da svojim posjetiteljima, svojim gostima pružim osjećaj ugodne atmosfere uz brzu, ležernu uslugu.